Hallov efekt

Hallov efekt je otkriven još 1879. godine, ali dugo vremena nije imao većeg značenja u
fizici sve do naglog razvoja poluvodiča kada se prišlo detaljnom proučavanju toga efekta.
Hallova konstanta je jednostavnim zakonima vezana uz pokretljjivost nosilaca naboja i njihovu
koncentraciju u poluvodičima i metalima. Hallov efekt otkriven je prvo na metalima koji se
odlikuje velikim koncentracijama nosilaca naboja i malom njihovom pokretljivošću, dakle, u
uvjetima pod kojima je Hallov efekt jako mali. Poluvodiči posjeduju upravo suprotne
karakteristike, relativno vrlo velike pokretljivosti i niske koncentracije nosilaca naboja. Hallov
efekt kod poluvodiča zato je relativno vrlo velik i vrlo pristupačan za mjerenje i primjenu.
Kod nekih vrlo osjetljivih i preciznih mjernih instrumenata primjenjuju se poluvodički
elementi sa izrazitim Hallovim efektom (E. H. Hall), posebno se to odnosi na razne tipove
magnetometra i Hallov kompas slika 1.

Hallov kompas je u principu vrlo jednostavan uređaj. Između dva štapa od visoko

permeabilnog materijala nalazi se uzorak poluvodiča sa strujnim i naponskim kontaktima na

istom mjestu kao na slici 1. Ako uzorkom teče struja pojaviti će se Hallov napon koji mjerimo

galvanometrom. Visina tog napona ovisi o položaju uzorka prema magnetskom merdijanu.

Napon je najviši kad je uzorak okomit na merdijan.